VELIKA KAO DIJETE Živjeti u svijetu odraslih - VELIKA KAO DIJETE - Blog.hrVELIKA KAO DIJETE

subota, 17.03.2007. ♥

♥ Živjeti u svijetu odraslih

Opet se ponavlja ista priča... Priča bez kraja i početka u kojoj sam ja glavni junak. Da, da, samo ja i nitko više! Lijepo je to, zar ne? Ali, dosta mi je te priče jer ju ne volim! Na volim kada sam ja glavni junak jer onda gubim sve ono u što sam prije vjerovala...
Vjerovala sam da ću zauvijek ostati nevino, malo dijete koje ne će brinuti o nekakvim glupim i monotonim stvarima. Vjerovala sam da svijet odraslih nije ovako... Znaš Ti, moja Nepoznata, o čemu ja govorim. Svijet odraslih je umotan u najljepše i najdivnije sreće... Prekrivena je njegova prava, lažna istina.
Da samo znaš kako mi se ne da pisati... Ovo je sve opijeno nečim Neimenim. Slušam cvrkut ptica. Tko zna, hoću li sutra osjetiti isti ono što sada osjećam. Sigurno ne ću. Odrastam. Ne znam bih li napisala: nažalost odrastam. Što ću to dobiti u životu ako kažem da sam odrasla osoba? Čemu sebe zavaravati, čemu se lažno nadati...
Nije više bolno. Postalo je ironično i cinično. Mrzim cinizam. Ponekad i mrzim sebe zbog Duhova koji me okružuju. Lijepo je biti dijete, ali velika kao dijete! Lijepo je sada biti na pustoj plaži i igrati se s tužnim valovima... Ponovno se vratiti u izgubljeni svijet. Ne, ne želim biti sama duhom. Jer, ja sam još dijete!
Suđeno mi je upoznati sve jadne i najgore strane odraslih, i to baš sada kada mi najviše treba moja zvijezda orijentir. Sada bi se odrasli na ovo smo nasmijali i mahnuli rukom.
A, takav je život! Zar ne? Život nije pravedan. Idemo dalje. Vrijeme liječi sve rane.
Ti odrasli nisu svjesni koliko boli i ptanje mogu nanijeti zbog jedne gluposti...
Ne mogu, bolje rečeno, ne želim reći da me je svijet odraslih zdrobio kao kakvu mrvicu. Nisam ja još ušla u svijet odraslih, niti ću još! Ne ću nikada.
Zašto ja ovo uopće pišem? Onaj Odrasli mi je naredio pisati i to moram. A kako su samo dosadni i naporni! Ah, ispričavam se. Nisu svi takvi. Ja sam okružena genijalnim i lucidnim ljudima koje obožavam. Oni jesu odrasli, ali nisu onakvi kakvi su inače...
I što da još napišem?
Dan je sunčan, obasjan zlatnim zrakama sreće i Ljubavi, a ja ovdje sjedim i pišem oproštajno pismo za sva vremena...
Bježim iz svijeta odraslih k svojim Vilenjacima i Vilama kojima ću cijeli noć pričati legendu vremena... Oni ne poznaju ovakav svijet i ne ću im ja pričati. Neka misle da je sve super, da je sve bajno... Neka imaju takav dojam... Prelijepo je to.
Na Tvoju (ne)sreću imam ga i ja! Još uvijek vjerujem u idealizirani svijet u kojem ćete svi vi nestati...
Ipak, ja sam velika kao dijete!

♥ 21:28 ♥ komentari (25) ♥ printŽivjeti u svijetu odraslih

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.