Ružno pače, ti si taj o kojem bi mi mama svaku večer pričala. Govorila bi mi da si ti jedno pače koje je svatko odbacivao. Govorila je da si ti jedno predivno biće koje voljeno nije.
Ponekad legnem na krevet, zatvorim oči i razmišljam zašto je današnji svijet tako surov i ohol, zašto se često spominje da je netko manje vrijedan od drugih? Zašto? Zato sam odlučila iznijeti sve što me tišti u jednom pismu, u pismu koje ću poslati mom najdražem liku iz bajki. Sigurno ćeš se pitati zašto sam baš tebe izabrala? Izabrala sam te, jer sam se i ja u jednom trenutku osjećala baš kao i ti, osjećala sam se beskorisno, poniženo, odbačeno od svih.
Sigurno ništa nisi razumio! Počet ćemo iz početka. Ispričat ću ti priču, priču koja ti je već sigurno poznata, koju si i ti doživio!
Bilo je to kad još nisam shvaćala što je pravo Prijateljstvo, što je Ljubav, što je zapravo ovaj svijet. Još sam bila malo nezrelo dijete koje nije bilo svjesno zla. U trećem razredu, dok mislila sam da imam prave prijatelje, sve se promijenilo. Učiteljica nam je zadala sastav za ocjenu. Tog dana sam bila cijela sretna, jednostavno taj mi je dan bio savršen. Za taj sastav imala sam inspiraciju. Da ti sad ne pričam na dugo i na široko, ja sam ti jedina dobila peticu u razredu
Mislila sam da mi je taj dan idealan, sve dok se nije dogodilo ono što nikad u životu ne bih očekivala od svojih najboljih prijatelja…
Nakon nastave prijateljice su me dočekale ispred škole. Ne da bi zajedno pošle kući nego… Da me osramote pred cijelim razredom.
Nisam mogla vjerovati svojim očima. Svašta su mi izgovorile, da ti to sad ne mogu ponoviti i znaš što su mi još učinile? Ne želim se toga prisjećati...
Osjećala sam se tako jadno, beskorisno. Svi su mi se smijali i izrugivali se sa mnom. Ne mogu ti opisati kako sam se osjećala.
Od tog dana više nisam imala prijatelja, svi su me izbjegavali. Više nisam htjela ići u školu, htjela sam da se zemlja rastvori i da me proguta, da nestanem s ovoga svijeta. Počela sam mrziti školu, učenje, učitelje … Htjela sam pobjeći u bijeli svijet gdje me nitko neće naći, gdje me nitko prepoznati neće.

To mi je bila jedina želja sve dok sam jedne noći… Taj mi je dan bio ko i svaki drugi, bezvrijedan. Legla sam u krevet i usnula dubok san, san koji mi je vratio nadu u bolje sutra. Sanjala sam tebe, da tebe, moje drago pače! Ti si taj koji mi je pomogao, ti si mi u snu rekao da će sutra biti novi dan, dan koji ću pamtiti.
I stvarno! Sutradan su mi svi moji ˝prijatelji ˝ prišli i tražili oprost. Htjeli su se iskupiti za svoje grijehe. Ja od njih nisam ništa posebno tražila, nego da budu ono što su nekada bili, prijatelji koji u sebi ne kriju ni zavist, ni oholost, ni mržnju, nego samo ljubav i dobrotu.
Eto, moje pače, to ti je moja priča, možda je tužna, ali je na kraju sve dobro prošlo. Ja kao trinaestogodišnjakinja ne mogu razjasniti zašto je svijet grub, zašto je ljudsko srce ˝satkano˝ od mržnje, zavisti, pohlepe? Na ova pitanja nitko nije niti će itko ikada naći odgovor.
Još me brojna pitanja muče. Zanima me kako si se ti osjećao kad su te svi napustili, je si li i ti izgubio nadu za bolji život? Je li i tebe muče brojna pitanja kao i mene? Znaš li ti odgovor na koje moje pitanje? Željela bih te upoznati, popričati s tobom, željela bih te mnogo toga pitati. Je li u tvom srcu postoji rana koja nije od metka, od uboda noža, već je ta rana nastala od ljudske zloće, zavisti? Moja je rana, rana koja nikada zacijeliti ne će!


Dok sam malo lunjala svojim starim sastavima, prisjetila sam se pisma ružnom pačetu... Ovo sam napisla u šestom razredu. Čini mi se kao da je bilo jučer. Odlučih ga podijeliti s Vama..