Čovjek jednom prošaputa Bogu: Bože, reci mi nešto.˝
U tom trenutku ptica zapjeva.... Ali čovjek to nije čuo.
Stoga čovjek uzviknu: ˝Bože, reci mi nešto!˝
I grmljavina se prolomi nebom... Ali čovjek to nije primijetio.
Osvrne se čovjek oko sebe i reče: ˝Bože, dopusti mi da te vidim.˝
Sjajna zvijezda zasja... Ali čovjek to nije vidio.
I poviče čovjek: ˝Bože, pokaži mi čudo!˝
I život se rodi... Ali čovjek to ne opazi.
Već razočaran poviče: ˝Samo me dotakni i znat ću da si tu!˝
Zbog toga Bog spusti ruku i dotakne čovjeka... Ali on samo otrese leptira i nastavi.
I ne shvati čovjek da je Bog u malim, svakodnevnim stvarima oko nas; u roditeljima, pijesku, vjetru...


Ova pričica je samo jedna tužna istina. Čovjek sebe ne prepoznaje, već hrli samo materijalizmu i novcu. Kamo ovo sve ide? Jednostavno, k propasti. Čovjek je u svom bunilu zaboravio na one najjednostavnije stvari. Totalno ih je zanemario jer su one, navodno, nevažne. Ne možemo tražiti Boga u novcu, skupocjenim darovima. Uzalud ćemo Ga tu tražiti. Trebamo se zaustaviti i dobro zaviriti duboko u sebe pitajući se: ˝Što je nama u životu najvažnije? Za što živimo?˝
Sigurna sam da mnogi ne će znati odgovor na ovo pitanje. Ostat će iznenađeni i zaprepašteni. Jeste li vi slučajno među takvim ljudima? Ma dajte, do čega je čovjeka dovela njegova želja za modernizacijom i novcem. Do uništenja!! Ali, to ne želimo priznati.
Pogled na zalazak sunca, srebrnim plaštom prekriven mjesec... Tko može platiti sve te Božje ljepote? Zvjezdana noć, valovi koji beskonačno udaraju o puste i napuštene hridi, vjetar bez putokaza...
Čovjek to ne primjećuje, zaslijepljen je novcem i postignućima. Trebamo to spriječiti, inače će doći do samouništenja.
Dobro promislite želite li da naša djeca nikada ne upoznaju ljepotu Majke Prirode, sve ljepote kojima nas Bog daruje svakoga trenutka...