Jednom davno, svi ljudski osjećaji i sve ljudske kvalitete
našli su se na jednom skrivenom mjestu na Zemlji.

Kada je Dosada zijevnula treći put,
Ludost je, uvijek tako luda, predložila:

"Hajdemo se igrati skrivača!
Tko se najbolje sakrije, pobjednik je među osjećajima."

Intriga je podigla desnu obrvu,
a Radoznalost je, ne mogavši prešutjeti, zapitala:
"Skrivača? Kakva je to igra?"

"To je jedna igra", započela je objašnjavati Ludost,
"u kojoj ja pokrijem oči i brojim do milijun, dok se svi vi ne sakrijete.
Kada završim s brojanjem, polazim u potragu,
i koga zadnjeg pronađem, taj je pobjednik."

Entuzijazam je zaplesao, slijedilo ga je Oduševljenje.

Sreća je toliko skakala da je nagovorila na igru i Sumnju i Apatiju koje nikada nista nije interesiralo.

Ali nisu se svi htjeli igrati.

Istina je bila protiv skrivanja, a i zašto bi se skrivala?
Ionako je uvijek, na kraju, svi pronađu.

Ponos je mislio da je to glupa ideja,
iako ga je zapravo mučilo sto on nije bio taj koji se sjetio predložiti igru.

Oprez nije htio riskirati.

"Jedan, dva, tri..." počela je brojati Ludost.

Prva se sakrila Lijenost koja se, kao i uvijek, samo bacila iza prvog kamena na putu.

Vjera se popela na nebo,
Zavist se sakrila u sjenu Uspjeha koji se mučeći popeo na vrh najvišeg drveta.

Velikodušnost se nikako nije mogla odlučiti gdje da se sakrije
jer joj se svako mjesto činilo savršenim za jednog od njenih prijatelja.

Ljepota je uskočila u kristalno čisto jezero,
a Sramežljivost je provirivala kroz pukotinu drveta.

Krasota je nasla svoje mjesto u letu leptira,
a Sloboda u dahu vjetra.

Sebičnost je pronasla skrovište, ali samo za sebe!

Laž se sakrila na kraju duge (laže, bila je na dnu oceana),
a Požuda i Strast u krateru vulkana.

Zaborav se zaboravio sakriti, ali to nije važno.

Kada je Ludost izbrojala 999.999,
Ljubav još nije pronašla skrovište jer je bilo sve zauzeto.
Ugledavši ružičnjak, uskočila je, prekrivši se prekrasnim pupoljcima.

"Milijun", zavikala je Ludost i započela svoju potragu.

Prvu je pronašla Lijenost, iza najbližeg kamena.

Ubrzo je začula Vjeru kako raspravlja o teologiji s Bogom,
a Strast i Požuda su iskočile iz kratera od straha.

Slučajno se tu našla i Zavist, i naravno Uspjeh,
a Sebičnost se nije trebalo niti tražiti.
Sama je izletjela iz svog savršenog skrovišta koje se pokazalo pčelinjom kosnicom.

Od tolikog traženja Ludost je ožednila,
i tako u kristalnom jezeru pronašla Ljepotu.

Sa Sumnjom joj je bilo još lakše jer se ona nije mogla odlučiti za skrovište
pa je ostala sjediti na obližnjem kamenu.

Tako je Ludost, malo po malo, pronašla gotovo sve.

Talent u zlatnom klasju žita,
Tjeskobu u izgorjeloj travi,
Laž na kraju duge (laže, bila je na dnu oceana),
a Zaborav je zaboravio da su se uopće igrali.

Samo Ljubav nije mogla nigdje pronaći.

Pretražila je svaki grm i svaki vrh planine i kada se već razbijesnila, ugledala je ružičnjak.
Zašla je medju ruže, uzela suhu granu i, bijesna i iznemogla,
počela udarati po prekrasnim ružinim pupoljcima.

Odjednom se začu bolan krik.

Ružino trnje izgreblo je Ljubavi oči.

Ludost nije znala što učinitu

Pronasla je Pobjedu, osjećaj nad osjećajima, ali Ljubav je postala slijepa.

Plakala je i molila Ljubav da joj oprosti
i na posljetku odlučila zauvijek ostati uz Ljubav i pomagati joj.

Tako je Ljubav postala pobjednik nad osjećajima, ali je ostala slijepa,
a Ludost je prati gdje god ide.

MEKSIČKA NARODNA

Evo, odlučih ovu priču koju toliko obožavam objaviti na blog.
Pročitala sam komentare i mnogi misle da sam tužna... Ali, to nije istina. Prošli post sam pisala o nečemu na što ne obraćamo ˝dovoljno˝ pažnje. Moj život sigurno nije ni monoton, tužan ili suhoparan, baš suprotno. Moj svijet je lucidan i proživljavam svaku sekundu...

Sjedim na jednoj istrošenoj klupi starog kolodvora. Kiši. Promatram ljude oko sebe kako bezglavo jure prema svom cilju. Svi točno znaju što žele. Odlaze i dolaze prepuni vlakovi, možda, novih nada za ovo čovječanstvo. Mijenja se sve.
Polako odlaze posljednje skrletne zrake. Napuštaju nas. Dolazi noć. Zamišljam sebe u svemu ovom. Lunjam putevima mašte...
Otvorim oči. Nema nikoga. Sve prazno. Pogledam u nebo. Zanosite kapi kiše još padahu po mom licu. Muk i tišina. Gase se posljednji zvuci...
Pomislih da sam jedina, ali... Odjednom opazim buđenje njih. Vidim tamo onoga, pa još jednog, pa još jednog... Mnogo ih bješe. Opazim njihov pogled koji svaki danom gubi sve više i više nade. Shvatih da se na ovom, noću zaboravljenom kolodvoru, odvija nešto drukčije. Bojim se!
Nisam jedna od njih. Ostavljena sam ovdje samo ovaj dan. Otići ću! Snaći ću se!
To i oni mišljaše. Bijahu puni nekog posebnog entuzijazma i vjere. Sve se to rasprsnulo kao balončić. Nema nikoga. Sami, samcati u ovom životu.
Jadni...odbačeni...zaboravljeni... Gledaju me radoznale oči... Mole me za nešto...
Možda sjedim na nečijem noćnom prebivalištu? Digoh se. Hodam. Promatram ih. Više se ne obaziru na mene.
Tuga me hvata. Vidjela sam ju! Pokrivena novinskim papirom s bocom alkohola u ruci. Svi imaju, tu ˝bocu spasa˝ u naručju. Što hodam dalje, to se sve više bojim. Na jednom uglu ugledah jednu četrnaestgodišnjakinju kako prodaje svoju dušu za gram kokaina ili hašiša. Stoje s gospodom koja ih jadno plate za pola sata zabave. Stoje i čekaju.
Pa, Bože, tek im je četrnaesta?! Da, to su sve djevojke koje su bile žrtva nasilja u obitelji. Možda je jedna od njih plod silovanja... Tko zna!
Jedan čovjek na svojoj gitari svira glazbu koja daje neki poseban, jezovit osjećaj. Sve je kao u horor filmu.
Naglo potrčim. Izađem iz tog sna, izađem na kišu koja me vrati u stvarnost.
Odlazim, odlazimo zaboravljajući na njih. Oni postaju zaborav koji prelazi u prah i pepeo...


Ostavljam vam ovo... Moje strahove, moje osjećaje...
Ugodan vikend!!

Ja...
Jedna nebeska duša
koja leti tražeći nešto.

Ja...
Upoznajem Vas,
radosna sam...
Cijeli svjiet je moj.

Ja...
Možda, samo jedan
trenutak
je dovoljan da se
sve uništi, zaboravi...

Ja...
Ljudi su zli,
uništavaše me.
Prodrli u me
kao goniči stoke..

Ja...
Možda,
bezvrijedna duša.
Jesam.
Ali, volim Vas.

Ja...
Živim ovaj život
kao da je sada kraj.
Tražim... lunjam...

Ja...
Plačem zbog
jadnog svijeta,
ljudske okrutnosti...

Tko sam ja?

Samo jedna bezvrijedna duša....


Ovo su samo jedne obične misli koje mi dođoše u tom trenutku...

Život...glazba..ritam...
Je li vam to nekako povezano? Što je život, nego li glazba koja ima svoj poseban ritam. Svačiji ritam je poseban, svačiji je drukčiji. Plešemo ritmom koji nam život podredi i tu ništa ne možemo, i trebamo biti zadovoljni. Mnogi pokušavaju biti netko drugi, zapravo pokušavaju plesati na tuđi, na nepoznati ritam glazbe nekog ˝nepoznanika˝. I tako to u svijetu biva. Ima čak i nekih koji bi sve dali, samo da pokušaju biti netko što nisu. I što su time dobili? Ništa!! U početku misle da su time mnogo postigli, ali na kraju se razočaraju i počnu sebe izjedati zbog nepromišljene i egoistične promjene u životu. I što se onda događa? Nakon svega oni shvate da im je Bog podario prekrasnu glazbu koja je samo za svakog od nas, jedinstvena i neponovljiva.
Mislite da je ovo sve glupost... E, da bar jest! U mom ˝naivnom i mladom˝ životu upoznala sam mnoge osobe koje se jednostavno pretvaraju da su neka druga osoba. Hvale se, ponose, uzdižu sebe do nebesa, a onda odjednom tako snažno poljube pod, i ništa, i nema ih više... Ponekad (često) takve osobe pobrkaju namjerno neku notu naše glazbe i nestane svega... našega ritma, posebne glazbe... Odjednom počne svirati neka ˝mrzovoljna˝ glazba na koju ne znamo plesati, izgubimo se. A to sve zbog jedne jedine osobe. Nastane kaos. Počnu nam zagorčavati život dovodeći ga do ruba nesretnosti i propasti. I to se sve tako često ponavlja, kruži i kruži, kao prava trakavica. Ali, jednom i toj trakavici mora doći kraj, to sve mora prestati. Ne možemo mi uvijek biti osamljeni i napušteni brod na pučini nemirnog i uzburkanog mora. Lunjamo tržeći mirno pristaniše, ali ga ne nalazimo, nema ga. U tom moru zla, oholosti i zavisti ne prepoznajemo mirnu luku u koju ćemo pristati i koja će nam donijeti spas. Treba nam netko tko će se samo za nas otisnuti na nemirnu pučinu i pomoći nam, pokazati nam pravi put, biti nam Veliki Učitelj. Ne možemo uvijek samo mi patiti dok nam se netko drugio naslađuje. To nije pravedno, i toga nema!! Uvijek u životu postoji pravda, kad tad će doći i do nas te nas izbaviti iz patnje.
Pogledam te ljude, njihove crte lica na kojima se sjaji kilogram pudera, šminke, rimela, ali iza sve te ˝ljepote˝ krije se ona prava ˝ljepota˝ svakog od nas. Lako nas mogu prevariti i povesti na krivi put, ali nas ne mogu odvesti ne kraj toga puta i doslovno uništiti jer tijekom toga puta otvorit ćemo široko oči i to sve vidjeti. Razočarat ćemo se, boljet će nas... Nadamo se, ufamo se u pravo, ali ono istinsko prijateljstvo, ljubav, ali nema, nema toga više. Svatko nam hoće zabiti nož u leđa ako smo iti milimetar poviše nekoga. Borimo se, ne dajmo da nas poraze jer mi smo jači od takvih malih duša. Mi se bar ne pretvaramo, mi smo onakvi kakvi jesmo. Iskreni smo i puni ljubavi!!
Ma, nije to sve tako crno. Još uvijek na ovom svijetu pobijeđuje dobro, pobijeđuje ljubav i prijateljstvo. I, uvijek naš brod života pronađe luku spasa u kojoj opet svira ona prava glazba našega ritma. Upamtite, jedinstvena, i neponovljiva, i nezaboravna glazba!!!

Nadam se da svima novi dan donosi neka nova upoznavanja, druženja, ljubavi, razigranosti... Tako je lijepo ujutro ustati, pogledati u nebo i zapitati se: ˝Koja je danas moja misija?˝ Svaki dan ima svoju svrhu. Uvijek nešto novo učinimo, saznamo, naučimo. I tako dan za danom.... A kada će svem' tome doći kraj? Nadam se nikada. Uvijek ćemo ustajati s nekom novom misijom. Možda nam se ta misija ne će svidjeti, ali tek kasnije ćemo je shvatiti. Bit će nam drago...
Dan je prekrasan, nešto lepršajuće, poletno. Ne smijemo posrtati u tom lepršanju. Nismo svjesni što se dogodilo dok nas nije bilo. Možda smo baš taj trenutak mogli upoznati veliku Ljubav??
Ponekad nam se sve zgadi. Zamrzimo neke osobe zbog mnogo stvari. Te nam osobe pokvare dan, pa čak i cijelu godinu. Mrzim kada netko misli da je život predosadan pa uništavajući svoj tako uništava i naš. Pa, ljudi moji, zatvorite oči i upitajte se da zašto je baš sada jedan mali leptir sletio na moje rame?? Budimo tome sretni. Pogledajmo oblake kako lunjaju nebom. Uvijek sam sanjarila, ali i sada sanjarim o mom putovanju nebom. Želim sjediti na jednom malom oblaku dok sve počiva. Ajme, to je tako super.
Na hodniku nas znaju zbog nekih stavri pogledati onim ˝krivim˝ pogledom koji ti govori: ˝Daj, pa ti nisi normalna. Što ti je?˝ Koliko dnevno samo takvih pogleda vidim? Pa to je neobjašnjivo.
Živi za ono što voliš i za čim tvoje srce žudi ne obazirujući se na ˝glavne face˝!!!
To bi bilo to za večeras. Polazim na ludo putovanje snovima... Što me sutra čeka? Oh, znam, ispitivanja, slušanja ispraznih i glupih fraza... Sve je to super...

Laku noć!

Ove pjesme to nisam ja, iako sam ih ja napisao
Ovi jauci, to nisam ja, premda sam ih zbilja uzdisao.
Moj pravi život, ja sam samo disao.

Jer ja živim i kad pjesma umre. Ja živim i kad patnja mine.
Ima u meni nemira dragog, a ima i moje sirine.
Ja puštam i drugog da govori za me.
A i sam govorim druge same.

Ja ne marim čovjek biti ako sam umio ljude bogovski reći.
O, ja.
Ja sam od sebe i manji i veći.
O, ja.
Moj drugi i moj treći.

Ja ne sanjam o sreći. No ne sumnjam o sreći.
Gle ovog dvojstva i trojstva moga:
ima u meni tmine,
no ima u meni i vedrine,
i moja divna sloga.

Tin Ujević

(1891 - 1955)

Vratih se. Dok me nije bilo letjela sam nebeskim prostranstvima. Bijaše i oluja i nevremena, ali sad je sve to iza mene. Bar se nadam. Sletjela sam na Vaš prozor s nekom novom nadom. Želim s Vama svima podijeliti svoju hrpu nepovezanim i nejasnih misli. Uživala sam izmičući oblacima dok sam gledala Tebe kako besciljno negdje žuriš.
Maštala sam. Sletjevši, iznenadila sam se. Dok me nije bilo dogodile su se mnoge promjene. Teško mi bješe. Polako sam posrtala, ali Ti si ispružio ruku, Ti Stranče! Ne poznavah Te!
Ponekad zatvorim oči i pitam se:˝ Što bi bilo da je bilo?˝ To me pitanje često opsjeda. Znam tako često sanjariti. Razmišljam o svemu tome, ali nikako da... Nešto shvatim. Sve mi je apstraktno i paranormalno. Nešto što sam prije mrzila sada volim. Može se reći i obožavam. Život ne pleše uvijek na našu glazbu. Nije uvijek sve kako mi hoćemo. Ajme, da mi se jedan dan vratiti u prošlost, u vrijeme kada je to bilo tako... Sve bajno i krasno... A zamislite da se to nije dogodilo, ja sada ne bih bila ovdje na ovm mjestu u ovom životu... Toliko nejasnih pitanja... tražim odgovore cijeli život.

˝Tek sada znam da ništa ne znam!!˝