Jednom davno, svi ljudski osjećaji i sve ljudske kvalitete
našli su se na jednom skrivenom mjestu na Zemlji.

Kada je Dosada zijevnula treći put,
Ludost je, uvijek tako luda, predložila:

"Hajdemo se igrati skrivača!
Tko se najbolje sakrije, pobjednik je među osjećajima."

Intriga je podigla desnu obrvu,
a Radoznalost je, ne mogavši prešutjeti, zapitala:
"Skrivača? Kakva je to igra?"

"To je jedna igra", započela je objašnjavati Ludost,
"u kojoj ja pokrijem oči i brojim do milijun, dok se svi vi ne sakrijete.
Kada završim s brojanjem, polazim u potragu,
i koga zadnjeg pronađem, taj je pobjednik."

Entuzijazam je zaplesao, slijedilo ga je Oduševljenje.

Sreća je toliko skakala da je nagovorila na igru i Sumnju i Apatiju koje nikada nista nije interesiralo.

Ali nisu se svi htjeli igrati.

Istina je bila protiv skrivanja, a i zašto bi se skrivala?
Ionako je uvijek, na kraju, svi pronađu.

Ponos je mislio da je to glupa ideja,
iako ga je zapravo mučilo sto on nije bio taj koji se sjetio predložiti igru.

Oprez nije htio riskirati.

"Jedan, dva, tri..." počela je brojati Ludost.

Prva se sakrila Lijenost koja se, kao i uvijek, samo bacila iza prvog kamena na putu.

Vjera se popela na nebo,
Zavist se sakrila u sjenu Uspjeha koji se mučeći popeo na vrh najvišeg drveta.

Velikodušnost se nikako nije mogla odlučiti gdje da se sakrije
jer joj se svako mjesto činilo savršenim za jednog od njenih prijatelja.

Ljepota je uskočila u kristalno čisto jezero,
a Sramežljivost je provirivala kroz pukotinu drveta.

Krasota je nasla svoje mjesto u letu leptira,
a Sloboda u dahu vjetra.

Sebičnost je pronasla skrovište, ali samo za sebe!

Laž se sakrila na kraju duge (laže, bila je na dnu oceana),
a Požuda i Strast u krateru vulkana.

Zaborav se zaboravio sakriti, ali to nije važno.

Kada je Ludost izbrojala 999.999,
Ljubav još nije pronašla skrovište jer je bilo sve zauzeto.
Ugledavši ružičnjak, uskočila je, prekrivši se prekrasnim pupoljcima.

"Milijun", zavikala je Ludost i započela svoju potragu.

Prvu je pronašla Lijenost, iza najbližeg kamena.

Ubrzo je začula Vjeru kako raspravlja o teologiji s Bogom,
a Strast i Požuda su iskočile iz kratera od straha.

Slučajno se tu našla i Zavist, i naravno Uspjeh,
a Sebičnost se nije trebalo niti tražiti.
Sama je izletjela iz svog savršenog skrovišta koje se pokazalo pčelinjom kosnicom.

Od tolikog traženja Ludost je ožednila,
i tako u kristalnom jezeru pronašla Ljepotu.

Sa Sumnjom joj je bilo još lakše jer se ona nije mogla odlučiti za skrovište
pa je ostala sjediti na obližnjem kamenu.

Tako je Ludost, malo po malo, pronašla gotovo sve.

Talent u zlatnom klasju žita,
Tjeskobu u izgorjeloj travi,
Laž na kraju duge (laže, bila je na dnu oceana),
a Zaborav je zaboravio da su se uopće igrali.

Samo Ljubav nije mogla nigdje pronaći.

Pretražila je svaki grm i svaki vrh planine i kada se već razbijesnila, ugledala je ružičnjak.
Zašla je medju ruže, uzela suhu granu i, bijesna i iznemogla,
počela udarati po prekrasnim ružinim pupoljcima.

Odjednom se začu bolan krik.

Ružino trnje izgreblo je Ljubavi oči.

Ludost nije znala što učinitu

Pronasla je Pobjedu, osjećaj nad osjećajima, ali Ljubav je postala slijepa.

Plakala je i molila Ljubav da joj oprosti
i na posljetku odlučila zauvijek ostati uz Ljubav i pomagati joj.

Tako je Ljubav postala pobjednik nad osjećajima, ali je ostala slijepa,
a Ludost je prati gdje god ide.

MEKSIČKA NARODNA

Evo, odlučih ovu priču koju toliko obožavam objaviti na blog.
Pročitala sam komentare i mnogi misle da sam tužna... Ali, to nije istina. Prošli post sam pisala o nečemu na što ne obraćamo ˝dovoljno˝ pažnje. Moj život sigurno nije ni monoton, tužan ili suhoparan, baš suprotno. Moj svijet je lucidan i proživljavam svaku sekundu...