Život...glazba..ritam...
Je li vam to nekako povezano? Što je život, nego li glazba koja ima svoj poseban ritam. Svačiji ritam je poseban, svačiji je drukčiji. Plešemo ritmom koji nam život podredi i tu ništa ne možemo, i trebamo biti zadovoljni. Mnogi pokušavaju biti netko drugi, zapravo pokušavaju plesati na tuđi, na nepoznati ritam glazbe nekog ˝nepoznanika˝. I tako to u svijetu biva. Ima čak i nekih koji bi sve dali, samo da pokušaju biti netko što nisu. I što su time dobili? Ništa!! U početku misle da su time mnogo postigli, ali na kraju se razočaraju i počnu sebe izjedati zbog nepromišljene i egoistične promjene u životu. I što se onda događa? Nakon svega oni shvate da im je Bog podario prekrasnu glazbu koja je samo za svakog od nas, jedinstvena i neponovljiva.
Mislite da je ovo sve glupost... E, da bar jest! U mom ˝naivnom i mladom˝ životu upoznala sam mnoge osobe koje se jednostavno pretvaraju da su neka druga osoba. Hvale se, ponose, uzdižu sebe do nebesa, a onda odjednom tako snažno poljube pod, i ništa, i nema ih više... Ponekad (često) takve osobe pobrkaju namjerno neku notu naše glazbe i nestane svega... našega ritma, posebne glazbe... Odjednom počne svirati neka ˝mrzovoljna˝ glazba na koju ne znamo plesati, izgubimo se. A to sve zbog jedne jedine osobe. Nastane kaos. Počnu nam zagorčavati život dovodeći ga do ruba nesretnosti i propasti. I to se sve tako često ponavlja, kruži i kruži, kao prava trakavica. Ali, jednom i toj trakavici mora doći kraj, to sve mora prestati. Ne možemo mi uvijek biti osamljeni i napušteni brod na pučini nemirnog i uzburkanog mora. Lunjamo tržeći mirno pristaniše, ali ga ne nalazimo, nema ga. U tom moru zla, oholosti i zavisti ne prepoznajemo mirnu luku u koju ćemo pristati i koja će nam donijeti spas. Treba nam netko tko će se samo za nas otisnuti na nemirnu pučinu i pomoći nam, pokazati nam pravi put, biti nam Veliki Učitelj. Ne možemo uvijek samo mi patiti dok nam se netko drugio naslađuje. To nije pravedno, i toga nema!! Uvijek u životu postoji pravda, kad tad će doći i do nas te nas izbaviti iz patnje.
Pogledam te ljude, njihove crte lica na kojima se sjaji kilogram pudera, šminke, rimela, ali iza sve te ˝ljepote˝ krije se ona prava ˝ljepota˝ svakog od nas. Lako nas mogu prevariti i povesti na krivi put, ali nas ne mogu odvesti ne kraj toga puta i doslovno uništiti jer tijekom toga puta otvorit ćemo široko oči i to sve vidjeti. Razočarat ćemo se, boljet će nas... Nadamo se, ufamo se u pravo, ali ono istinsko prijateljstvo, ljubav, ali nema, nema toga više. Svatko nam hoće zabiti nož u leđa ako smo iti milimetar poviše nekoga. Borimo se, ne dajmo da nas poraze jer mi smo jači od takvih malih duša. Mi se bar ne pretvaramo, mi smo onakvi kakvi jesmo. Iskreni smo i puni ljubavi!!
Ma, nije to sve tako crno. Još uvijek na ovom svijetu pobijeđuje dobro, pobijeđuje ljubav i prijateljstvo. I, uvijek naš brod života pronađe luku spasa u kojoj opet svira ona prava glazba našega ritma. Upamtite, jedinstvena, i neponovljiva, i nezaboravna glazba!!!